NAŠI ENTITETI I NJIHOVI IDENTITETI: Nek komšiji crkne dijete
Povodom još jedne srebreničke godišnjice, Bosna i Hercegovina imala je priliku da njeni etnički kolektivi ponovo provjere sopstvene i tuđe pozicije. Priliku su svi iskoristili
Bosanskohercegovački entiteti su vojno-političke tvorevine. Ustvari, ratno-političke. Da bi se RS mogla profilirati u politički entitet, Radovan Karadžić i Milorad Dodik, svaki na svoj originalni način i u okviru svojih raskošnih mogućnosti, morali su da unište Bosnu i Hercegovinu kao stjecište kulturalnih identiteta. Svaki od njih dvojice dao je nezaboravan doprinos tom cilju, a ni s ove strane političkog stola nisu sjedili skrštenih ruku. Tako je BiH reducirana na vulgarnu političku činjenicu, čime su uništena sva njena druga bogatstva: kulturna, ekonomska, društvena, umjetnička, čak i sportska i estradna.
Ovdje se politički entiteti stvaraju unilateralno, preko leđa drugih i drugačijih. Često leđa nisu jedini repromaterijal, nego uz njih tu je još i čista ljudska krv. RS je savremena Ćele-kula, u njoj su ugrađene bošnjačke i hrvatske lobanje. Ni Srbima s druge strane entitetske granice nije bilo lako preživjeti ratne godine i ko god njihova stradanja misli pokriti zloglasnom frazom „Ali šta su oni nama radili“, pravi grešku protiv koje nema seruma. I koja je tačno ono što razgraditeljima mira i zajedništva treba.
S druge strane, politički i ideološki pandan RS-u nije Federacija BiH, koja postoji samo kao administrativna činjenica, ne i kao politička ili identitarna ideja; kad smo čuli da se neko fura na Federaciju? S druge strane Republike Srpske je Bosna i Hercegovina, čiji zagovornici, nažalost, nisu dovršili projekt. BiH danas ne postoji kao profiliran i osmišljen ideal, nego tek kao zbir istrošenih patriotskih fraza za kojima, nakon svih ovih godina, posežu samo ljudi bez ukusa i stila.
Iza ideje Bosne i Hercegovine mi danas nemamo osmišljen program. Nemamo organiziranu a nekompromitiranu političku snagu. Nemamo moderne i snažne medije i možda jedino što imamo je šačica pojedinaca koji posljednjih godina pokušavaju iznova, faktički ispočetka, uspostaviti teorijski, politički i kulturološki okvir za ideju zvanu Bosna i Hercegovina, okvir koji se ne bi temeljio na manipulativnom patriotizmu, nego na realnim životnim vrijednostima. Olakšavajuća im je okolnost da je od patriotizma gori samo antipatriotizam, taj zločinački politički resurs koji ni danas ne odustaje od ciljeva i narativa formiranih u prvoj polovini devedesetih.
Objektivno govoreći, mi živimo u društvu mržnje. I živimo mržnju. Mrze svi i mrze svakoga. Mrze se Bošnjaci, Srbi i Hrvati, mrze građani, ostali i neopredijeljeni. Da bismo iz društva mržnje prešli u društvo ako već ne ljubavi, onda makar tolerancije, potrebno je da oni koji deklarativno preziru nacionalizam promijene koncept i opredmete taj svoj antinacionalizam istinskim dozama pomirenja i tolerancije. Znači, najslabijoj kariki bh. društva zapao je možda najteži zadatak. Tako to obično bude.
Povodom obilježavanja još jedne godišnjice srebreničkog genocida mogli smo vidjeti kompletnu lepezu bosanskohercegovačkih raspoloženja i još jednom podsjetiti i sebe i druge kroz šta je ova zemlja prošla. Tu je na prvom mjestu nezamisliva bol ljudi koji su ostali bez najdražih: bez djece, supružnika, roditelja, braće i sestara, rođaka… Tu su, zatim, kao kontragovor, Dodikova sve bezumnija divljanja, svjedočanstvo o tome na šta je spremna ozvijerena ljudska jedinka. Tu su zatim i kalkulacije koje dolaze s tradicionalnih bošnjačkih političkih uporišta. I tu je, na kraju, nepregledni govor prijetnji, mržnje i satiranja na društvenim mrežama. Ali oprezno sa brzim zaključcima: kad god vas iz cipela izbace primitivci koji se sa Srebrenicom izruguju, ili je negiraju, ili uvredljivo govore o svemu što se desilo, sjetite se da iz Srbije i, bitno rjeđe, iz Republike Srpske, isto tako dolaze i dostojanstveni glasovi žaljenja, saučestvovanja u boli i želje za pomirenjem…
Prošle su dvije i po decenije od završetka rata u Bosni i Hercegovini. Premalo da bi stare rane zacijelile, sasvim dovoljno za otvaranje novih. Bliže se izbori i rad na njegovanju antagonizirajućih poruka bit će intenziviran. Armije botova već su spremne, mnoge od njih mjesecima su u pogonu jer ne pamtimo da je neka predizborna kampanja počela tako rano, godinu i po prije izlaska na birališta. Mogu li se krhke snage miroljubive koegzistencije oduprijeti podjeli na etničke torove, kao uvod u definitivnu podjelu zemlje? Ideja da živimo zajedno, u miru, bez mržnje, nešto je najbolje što bi nam bilo koja politička opcija mogla ponuditi. I baš zato, vrijeme je da se sjetimo šta je revolucionarki Olgi Ninčić-Humo nekad davno rekao otac Momčilo Ninčić: „Ali, deco moja, nema te lepe i plemenite ideje koju čovečanstvo nije uspelo da pokvari!” Biti optimista u Bosni i Hercegovini, osim ako niste političar, uzaludan je posao.
Autor Ozren Kebo
