U zemljama europskog sjevera poštovanje zakona se odgojno potiče od najranije dobi. Ovdje vladajući političari često svakodnevnim kršenjem pokazuju kako nekažnjeno zaobići zakonske norme
Od malih nogu nas uče da trebamo biti dobri. Bog kažnjava zle, kažu, a nagrađuje pravedne. Kažu i da će nam se dobro dobrim vratiti. Da se poštenje isplati. Jesmo li, na kraju, dobri zato što se bojimo Boga? Želimo nagradu? Zato da bi nam se vratilo i isplatilo? Nije li veličanstvenost pravednika umanjena ako čini dobro zato da bi bio nagrađen ili izbjegao kaznu? Ukoliko su mu to motivi, onda njegova dobra djela možda imaju dobre posljedice, ali ne svjedoče o moralnoj uzvišenosti karaktera, nego o egoizmu. Skromna je i poražavajuća ta dobrota prema drugima iza koje stoji tek očekivanje benefita za sebe. Bolje i takva, nego nikakva, kažu. Bolje nikakva, odgovaramo, poštenije je.
Djeluje da ljudi mnogo više razmišljaju o tome što će učiniti u nekoj situaciji, nego o razlozima zbog kojih će tako postupiti. Kad je riječ o maloj djeci, njihovi motivi nisu složeni, variraju od želje za nagradom i roditeljskom ljubavlju do želje za izbjegavanjem pokude i ljutnje. Sjećaju se za što su ranije bili hvaljeni, a za što kažnjavani pa znaju što roditelji očekuju i što bi im se moglo svidjeti, a što ih dotjerati do ruba živčanog sloma. Zato se, uglavnom, pokušavaju dodvoriti i to je razumljivo, opravdano time što djeca nemaju razvijenu moralnu svijest. Kad sudjeluju u kućanskim poslovima ne čine to zato što uživaju u čišćenju niti zato što misle kako je pravedno da svaki član obitelji pridonese higijeni zajedničkog prostora, nego radi pohvale, poklončića i džeparca ili kao prevenciju zabrane omiljenih kompjuterskih igrica ili druženja s prijateljima. Grubo zvuči, ali dresura životinja odvija se po više-manje istim principima, samo što pas pokazuje veće zanimanje za slasni zalogajčić, nego za kompjutersku igricu. Ostalo je isto.
Otpor roditeljskim željama
Djeca će, tijekom odrastanja, vremenom razviti određeni otpor prema roditeljskim željama pa će stupanj njihove poslušnosti značajno opasti. Tada ih više neće primarno motivirati mrkva i batina, nego želja za ugodom. Uvjetovat će svoje dobre postupke uzvraćanjem po načelu “ako ti meni, ja ću tebi”. Tako sad mali ucjenjivač neće prijaviti starijeg brata kojemu je, dok nas nije bilo kod kuće, u goste došla prijateljica da u zaključanoj sobi zajedno uče za školu, ukoliko mu brat zauzvrat da novac za kino ili preuzme krivnju za neku počinjenu nepodopštinu.
Daljnjim odrastanjem raste potreba za odobravanjem okoline, želja da se svidimo onima do kojih nam je stalo. Ima tako djece koja godinama idu u glazbenu školu i svakodnevno marljivo vježbaju sviranje instrumenta, iako ih to, zapravo, uopće ne veseli i radije bi se igrali vani s prijateljima. Pitaju li ih roditelji vole li svirati, spremno će odgovoriti kako obožavaju jer intuitivno znaju da je to očekivani odgovor. Dijete, naime, želi vidjeti ponos, a ne razočarenje u očima roditelja. Kad mu, pak, pripadnost društvu vršnjaka postane zanimljivija od druženja s roditeljima, činit će ono što ekipa odobrava i očekuje od svakog punopravnog člana. Zapalit će prvu cigaretu, napiti se, eksperimentirati s drogama ili se potući s policijom na nogometnom stadionu pa, iako je značajna razlika između sviranja klavira i opijanja, motiv je često isti. Poražavajuće po ljudskost zvuče rezultati istraživanja, koje je proveo američki psiholog Lawrence Kohlberg, a prema kojima većina odraslih ljudi nikad ne nadiđe ovu razinu. Da bi ih hvalili i tapšali po ramenu, “dobri dečki” (dobri očevi, muževi, susjedi, kolege…) uvijek će činiti ono što okolina očekuje. Možda će napredovati do toga da partikularne sklonosti uspiju zamijeniti općeprihvaćenim normama društva, što znači da će svoju potrebu za pripadanjem i sigurnošću uzdići na razinu države, nacije ili vjere pa će slušati autoritet zakona, vladajućeg morala ili vjerske institucije. Primjerice, neće krasti, ne zato što bi bili svjesni da time uzimaju ono što im ne pripada i dovode pokradenoga u nevolju, nego zato što zakon kaže da je krađa kazneno djelo, a i svećenik je na misi rekao da je to grijeh. Neće dovoditi u pitanje ispravnost odgojem usađenih i u društvu općeprihvaćenih normi, nego živjeti u skladu s njima smatrajući ih samorazumljivima. Kad vidi da u nekoj drugoj zajednici vrijede drugačija pravila i zakoni, ono što je različito smatrat će greškom jer norme vlastite kulture smatra apsolutno ispravnima pa se prema drugima i drugačijima odnosi paternalistički, s omalovažavanjem i prijezirom.
Samo 20 do 25 posto odrasle populacije uspije razviti moralnu svijest koja proizlazi iz racionalnosti i moralnog karaktera, a ne konvencije. Nju karakterizira kritička analiza vlastitih odluka i postupaka uz visoku razinu društvene odgovornosti. Takav čovjek razmišlja o posljedicama svojih odluka i postupaka po druge ljude te osjeća odgovornost za druge pojedince kao i za društvo u cjelini. Na ovoj razini, razlog što ne krade više nije taj što to zakon brani, nego sam vidi da društvo ne može opstati ukoliko svi kradu, a ako krađu dopušta sebi, mora ju dozvoliti i drugima. Kohlberg je smatrao da najviša motivacija u moralnom razvoju čovjeka proizlazi iz savjesti. U tom slučaju, čak i ako okolina ili autoritet zahtijevaju od čovjeka da nešto učini, odbit će ukoliko mu vlastita moralna načela nalažu da takvo postupanje nije ispravno. Tako, na primjer, neće izvršiti ratni zločin čak niti ako odbijanjem izvršenja zapovijedi riskira prijeki sud. Isto će tako spasiti čovjeka zato jer mu savjest nalaže da pomogne u nevolji, a ne radi nagrade, zahvalnosti, društvenog priznanja ili zakonske obaveze. Ono što ga u konačnici motivira je izbjegavanje samoosude grižnje savjesti.
Ono što propisuje zajednica
Budući da većina odrasle populacije funkcionira na konvencionalnoj razini tj. ispravnim smatra ono što prihvaća i propisuje zajednica, onda nije svejedno kakav je moral društva u kojem živimo. U zemljama europskog sjevera i sjeverozapada poštovanje zakona se odgojno potiče od najranije dobi kao i tolerancija prema različitostima te nedvosmislena osuda nasilja prema ljudima i životinjama. U našim krajevima mnogi zakone ne smatraju obvezujućima, čemu značajno pridonose i vladajući političari koji, svakodnevnim kršenjem, pokazuju građanima kako nekažnjeno zaobići zakonske norme. Kod nas se varanje i prepisivanje na ispitima još uvijek smatra normalnim dijelom školovanja i uglavnom prolazi bez ikakve sankcije. Budući da neće svi ljudi razviti racionalnu moralnost, potrebno je njegovanjem humanosti osigurati bar minimum društvene solidarnosti i poštenja, a to zahtijeva promjenu odgojnih paradigmi.
Ono što kvari zadovoljstvo je pitanje nije li i najviši stupanj moralne svijesti na kraju ipak svediv na izbjegavanje nelagode koju bi mogla izazvati grižnja savjesti ili na težnju za ugodom koju pobuđuje osjećaj ponosa i zadovoljstva samim sobom. Je li nam išta draže od drijemeža u kojem slatko sanjamo kako smo nadišli sve ljudske slabosti?, Vesna Rajnović – Analiziraj.ba
